Hod po rubu svemira: Student iz Gradiške o svom putovanju biciklom kroz Kavkaski kalifat
Foto: N. Lendić

Nemanja Lendić

Hod po rubu svemira: Student iz Gradiške o svom putovanju biciklom kroz Kavkaski kalifat

Piše: Nemanja Lendić

Donosimo Vam Nemanjin putopis iz Kavkasog kalifata, za koji su mu svi savjetovali da ga je bolje zaobići. Nemanja ga nije zaobišao, već je i nama pružio priliku da se, čitajući ove retke, prošetamo po „samom rubu svemira”.

Provjeriti granice sopstvene izdržljivosti, doživjeti svijet i ljude iz prve ruke, obići mjesta koja nisu ucrtana ni na jednoj karti, usude se tek rijetki. A jedan od rijetkih je i student Nemanja Lendić iz Gradiške, koji već preko četiri mjeseca pedala  Evropom. Na svojoj koži osjetio je kako je to danima se boriti sa hladnoćom u Ukrajini, vjetrom  u ruskim stepama, ili kako je voziti bicikl na 50°C  u okolini Safranbola, u Turskoj.

Donosimo vam njegov putopis iz Ingušetije, Čečenije i Dagestana, takozvanog Kavkaskog kalifata.

 

Na moje spominjanje Kavkaza, Ingušetije, Čečenije i Dagestana kao jednih dijelova moje putešestvije biciklom po Evropi i Aziji, svi ljudi iz moje okoline su čuđenjem i zaprepaštenjem reagovali. Komentari su bili slični jedni drugima:"Tamo je opasno, ubiće te jer nisi musliman, kidnapovaće te, itd." Sa obzirom da se radi o Balkanu, trenutnom stanju svijesti običnog čovjeka i medijskim reportažama iz skorije prošlosti o građanskom ratu na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza, uzimao sam sa rezerverom komentare sugrađana  i poznanika.

Da stvar bude gora, dok sam prolazio kroz Tursku, svi moji "novi" prijatelji, domaćini i generalno ljudi koje sam upoznao putujući, savjetovali su me da zaobiđem taj dio svijeta, jer za njih kao muslimane je opasan rejon. Priča se ponavlja, kako prelazim granice i kontinente, svi me upozoravaju na opasnost u tim republikama Ruske Federacije. Kulminacija mog sopstvenog straha od "realnosti" opasnosti jeste se desila, nakon prelaska gruzijsko - ruskog granicnog prelaza na Kavkazu, neposredno poslije grada Stefansmidu. Prolazeći na godišnjicu komemoracije kroz Beslan, poznatiji kao Grad Anđela, u kojem je 01.09.2004. ubijeno u terorističkom napadu na školu približno 400 djece, daje osjećaj realnosti u šta sam se tačno upustio.

Moja prva noć u Rusiji se desila u Vladikavkazu, glavnom gradu ruske republike Sjeverna Osetija. Bio sam gost kod treće generacije jermenskih izbjeglica u Rusiji. Na njihovo pitanje, "Koja mi je sledeća destinacija nakon Krasnodara?", odgovorio sam da ne idem na Krasnodar, nego na Ingušetiju, Čečeniju i Dagestan.

Moje riječi kao da su probudile strah i neželjena sjećanja iz prošlosti, nakon kratke šutnje, otac od djevojaka koje su me ugostile počeo je da me moli da promijenim rutu, jer je zaista opasno putovati u taj dio Rusije. Prećutah  njegovu molbu, jer nisam htio da sa upuštam u svađu i da kvarim gostoprimstvo, i dalje stojeći čvrsto pri odluci da posjetim te regije. 


Čak jedna od najvećih putničkih internetplatformi sugeriše da je putovanje "u Ingušetiju, Čečeniju i Dagestan, ravno hodanju na rubu svemira bez svemirskog odijela".

   

Buđenje u zoru, nakon doručka sa domaćinima, spremim se na pedalanje od oko 100 kilometara koliko iznosi Vladikavkaz - Grozny. Nakon svega dvadesetak kilometara od Vladikavkaza, postavljen je prvi vojni punkt, sve sa oklopnim vozilima, bunkerima, vojskom, kamerama i skenerima. Prilazeći punktu, duge cijevi patrola i stražara su me pratile, moguće zbog mojih torbi - crne torbe na biciklu, savršeno upakovane, pomalo podsjećaju kao da nešto sumnjivo prenosim. Nakon detaljnog raspakivanja stvari i legitimisanja, pušten sam da nastavim iz Osetije u Ingušetiju.


Mala republika koja se u širinu prostire na svega 40 kilometara između Sjeverne Osetije i Čečenije. Kako sam pedalao lagano kroz Ingušetiju, zbunjivala me reakcija i ponašanje ljudi, daleko od onog što sam očekivao, kultura u saobraćaju fascinantna, ljudi obazrivi, nema prestizanja dok je gužva. Pomalo nevjerovatno zvuči, ali takvo ponašanje u saobraćaju nakon Gruzije koja je katastrofalna, dalo mi je malo samopouzdanja i euforije za nastavak dalje. Pred kraj Ingušetije, napravim pauzu za ručak, parkiram se pokraj puta i bacim se na spremanje. Nakon svega par minuta, zaustavlja se jedan Inguš Boka, koji insistira na pozivu u njegovu porodičnu kuću na ručak. Moj ruski jezik, a ni njegov engleski nisu bili dovoljni da mu objasnim da sam u žurbi i da me prijatelj već čeka u Groznom.  Ovakve sitnice su zaista male, ali dovoljno govore o svjesti naroda i kulture prema putnicima, i napokon sam imao osjećaj da sam siguran, a babske priče ostavio iza sebe u prašini točkova, gdje i pripadaju.


 Prolazak pored drugog vojnog punkta automatski je značilo da sam ušao u Čečeniju drugu republiku u sastavu Ruske Federacije, i takozvnog imaginarnog Kavkaskog kalifata. Moderni putevi, vidno novi i bez ikakve deformacije, na nadvožnjacima i svim drugim mogućim mjestima, zastave Čečenije i Ruske Federacije zajedno se viore, a osim zastava tu su slike Ramzana Kadirova današnjeg predsednika Čečenije i sina bivšeg predsednika Ahmata Kadiorva. Pored Ramzanovih slika, tu su takođe slike i Vladimira Putina.

 
 

Pred samim Groznim, zaustavi me jedan Čečen, Aslan. Koji mi je dao flašu vode i čokoladu, osim toga ponudio mi je smještaj u njegovoj porodičnoj kući u Groznom, koliko god hoću. Zahvalio sam mu se mnogo i objasnio da imam već prijatelja koji me čeka. Insistirao je da uzmem njegov broj i za bilo kakvu pomoć ili problem dok sam u Čečeniji, da mu se obratim.

 

 

Dolazak u Grozni u poslijepodnevnim časovima. Sam grad Grozni me šokirao,  dok sam pedalao, kroz glavu su mi prolazile slike Groznog iz prvog i drugog čečenskog rata, očekivao sam haos, međutim sam grad potpuno čist, infrastruktura na nivou bilo kojeg zapadno-evropskog grada, moderne građevine, arhitektura mješavina stilova i kultura. 

 

Foto: Stara fotografija iz ratnog perioda, preuzeta sa Interneta

 

 

 

 

Moj domaćin u Groznom bio je Abdulah Bokov, koji vodi turističku agenciju i koji mi je zaista puno informacija iz prve ruke prenio u vezi sa ratom i uopšte istorijom. Sama ideja Kavkaskog kalifata je potekla iz drugog čečenskog rata, kada je Islamska internacionalna brigada, na čelu sa Shamilom Bazajevim i Saudicem  Ibn-Al Khatabom, izvršila invaziju na susjednu republiku Dagestan, nadajući se da će im većinsko islamsko stanovništvo pružiti podršku da zajedno ustanu i protjeraju ruski uticaj  skroz sa Kavkaza, obuhvatajući teritoriju od Crnog Mora do Kaspijskog.    Nakon osvajanja jedanest sela u Dagestanu, efekat koji su priželjkivali nije se desio. Lokalno stanovništvo i vlada Dagestana su pružili otpor i pomogli Crvenoj armiji da se obračuna sa istima. Sam kontektst religijskog rata je ispario onog momenta kada su Dagestanci pomogli Crvenoj armiji u borbi protiv Islamske internacionalne brigade. Ujedno, to je i jedan od razloga zašto je ideja Kavkaskog kalifata samo slovo na papiru. Nakon 2009.  godine, Doka Umarov, lider Kavkaskog vijaleta, ideolog i  emir organizacije Kavkaski kalifat, nakon neuspjele ideje kalifata, početkom sukoba u Siriji, seli se sa svojim saborcima u Siriju i Islamsku Državu Iraka i Levanta, gdje je 2013. godine poginuo.    U Groznom sam ostao dva dana, upoznavajući grad i kulturu.  Velika većina Čečena drži do tradicionalnog islamskog izgleda, neki bi to nazvali vehabizmom, mada je daleko od toga. Kratka kosa, obrijani brkovi i velike brade, ono što je zanimljivo, žene ne pokrivaju lice, niti nose burke. Više blage marame koje čak ne pokrivaju ni kosu do kraja.  Glavna ulica u Groznom se naziva ulica Vladimira Putina. Postoje posebne tablice na autima koje  imaju tri slova RAK, što predstavlja puno ime i prezime današnjeg predsjednika Čečenije Ramzana Kadirova, u autu sa tim registracijama je njegova porodica, on ili neko njima blizak.

Samo mišljenje o Ramzanu i njegovoj poridici je podijeljeno u Čečeniji, mnogi ga smatraju  izdajnikom zato što surađuje sa Rusima, dok ga takođe mnogi smatraju dobrim vođom koji je donio ekonomski prosperitet u Čečeniju.

   

Nakon odlaska iz Groznog, pravac prema Dagestanu i njegovom glavnom Gradu Mahačkali. Zaustavio me jedan Čečen srednjih godina da se uslikamo, na pitanje ko sam i odakle sam, pokušao sam mu objasniti Bosna, Srbija.  Gledao me začuđeno, kao da ne zna o čemu pričam, nakon spomena Jugoslavije počeo je da uzvikuje:" Jugoslavija, Tito, Belgrad!".  Nakon čega je izvadio 2000 rublji i poklonio mi za  nastavak puta.

 

Dan vožnje iz pravca Groznog prema Dagestanu, i zvanično ulazak u Dagestan, potpuno drugačiju republiku od Čečenije, iako im je zajednička samo religija, i to dosta varira.

 

Dagestan, osim infrastrukture, i ekonomski neuporedivo lošije stoji nego Čečenija. Lošiji putevi, napuštene zgrade i objekti, ruinirani usljed zuba vremena, čitava sfera Dagestana se prebacila na Mahačkalu, dvomilionski glavni grad Dagestana, osim ekonomsko socioloških razlika između  Čečenije i Dagestana, razlikuju se i po reljefu i prirodi. Dagestan, za razliku od Čečenije koja je pokrivena zelenilom, nalazi se potpuno u stepama. U Dagestanu postoji jedan kulturološki fenomen, da kao narod nemaju zajednički jezik, nego koriste ruski jezik kao oficijalni i da bi se mogli sporazumjeti jedni sa drugima, u Dagestanu postoji preko 400 različitih jezika, tako da postoje slučajevi da čak i obližnja sela ne mogu komunicirati jedni sa drugima ili primjer gdje postoji svega samo par ljudi koji govore jedan od jezika, ne dijalekata, nego jezika.


Konstantne vojne patrole, oklopna vozila i tenkovi, vraćaju s vremena na vrijeme u realnost, ali moje lično iskustvo sa svim ovim narodima stvorilo je tako jaku vjeru u običnog čovjeka da uopšte nisam ni pridavao previše pažnje vojsci i patrolama.     Dva dana boravka u Mahačkali kod CouchSurfing domaćina i sljedeća dva dana pedalanja prema Astrakhanu su obilježili moj boravak u tzv. Kavkaskom kalifatu, pred ulazom u samu regiju Astrakhana, posljednji vojni punkt, sve sa svim mogućim vrstama detektora i skenera, uključujući kontrolu pasoša, kao da se radi o međudržavnom prelasku granice, a ne granice dvije regije unutar Ruske Federacije.

 

Ljudi nevjerovatno gostoljubljivi, kulturni, mahom i obrazovani, jer engleski jezik ili njemački nisu rijetkost na ovim prostorima, najbitnije otvorenog su uma,  željni upoznavanja različitosti i drugih kultura, što može samo da svjedoči u korist ovih naroda i njihove budućnosti. Iskreno, drago mi je da nisam nasjeo na balkansku floskulu o sveopštem znanju svega i svakoga, nego da sam posjetio te regije, upoznao ljude i kulture.

Ovaj članak sam pisao isključivo u humanitarnu svrhu pomaganja porodice Kostadinović iz Banja Luke, Stefana i Darija koji boluju od distrofije mišića.  Ko želi da pomogne porodici Kostadinović, može uplatiti novac na žiroračun majke Stefana i Darija. 1613000066997470  Slađana Kostadinović

Komentari na tekst (2)
Objavljeno:
Treba smisliti nekakvu nagradu za ovakve ljudine. Da bude i novčana, jašta. Ovakve osobe su misionari čovječnosti. Svakako i ljubavi i znanja. Ajde neki novinar da pozove Lendića, ili još par ovakvih strasnika (i strasnica) a nije da ih nema, da se napravi neki duži intervju ili emisija, da malo utušimo našu skučenost.
sa
Objavljeno:
Nivo paranoje je zastrasujuci "Tamo je opasno, ubiće te jer nisi musliman," a momku pozdravi.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.